NE CIJENIMO SAMI SEBE Khamnei: Ne smijemo dozvoliti da se razlika u vjerovanju i mezhebu, tj. načinu ispovijedanja vjere, pretvori u sukob

Govor vođe Islamske revolucije Ajetullaha Khameneija na 36. Međunarodnoj konferenciji islamskog jedinstva u Teheranu, 14. 10. 2022.

U ime Boga Svemilosnog Milostivog

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka je selam i blagoslov na našeg predvodnika Muhammeda, njegovu čistu porodicu, odabrane ashabe i svakoga ko ih slijedi u dobru do Sudnjega dana!

Izražavam dobrodošlicu prisutnima, cijenjenim zvaničnicima države te dragim gostima sedmice jedinstva, i upućujem čestitke povodom rođenja velikog Poslanika, neka je Božiji mir i blagoslov na njega i njegovu časnu porodicu, kao i povodom rođenja Imama Sadika, neka je mir na njega, svima vama, dragi gosti, koji ste nas počastili svojim dolaskom, cijeloj iranskoj naciji, kao i cijelom Ummetu islama, na Istoku i na Zapadu svijeta. Nadam se da će blagodati pažnje kojom nas obasipa plemenito biće Poslanika i božanska pažnja koju dobivamo blagoslovom Poslanikovog plemenitog bića za veliki Ummet islama, ako Bog da, biti uzrokom napretka.

U jedinstvenoj ličnosti časnog Poslanika i Velikog Vjerovjesnika postoji jedan vrhunac njegove ličnosti, a to je poslanička misija. Štaviše, ličnost Božijeg Poslanika je jedinstvena u cijelom univerzumu. Vrhunac te ličnosti je ona spojna tačka u svetom srcu njegova plemenitog bića koja ga spaja sa riznicom božanske veličine, slave i mudrosti. Taj vrhunac je, dakle, poslanička misija. Ali ne samo to, već se svaki trenutak života Božijeg Poslanika, pa i prije početka misije poslanstva, odvijao pod utjecajem i u skladu s tim događajem poslaničke misije. Znači, nije tako da je prije poslaničke misije časni Poslanik islama živio životom jednog običnog čovjeka. Ne, nego su pokreti i postupci tog plemenitog bića, i Božiji blagoslovi koji su dati tom plemenitom biću, i manifestacije božanske pažnje nastale u svijetu prirode zahvaljujući tom plemenitom biću, sve su, dakle, ovo izvanrednosti u skladu s tim vrhuncem ličnosti ovog plemenitog bića, a taj vrhunac je poslanička misija.

Znakovi veličanstvenosti Uzvišenog Boga mogu se vidjeti u svim periodima života tog velikana, pa čak i u doba njegovog rođenja. Evo, mi smo danas rođendan Poslanika proveli u znaku blagdana i ovaj dan smo proslavili. Dakle, čak i za rođendan ovog velikana čovjek svjedoči znakove i tragove Božijih blagodati, čiji je glavni izvor upravo taj vrhunac njegove ličnosti, to jest poslanička misija. Čovjek i na dan njegova rođenja vidi tragove vjere u jednog Boga i praktične znakove jednoboštva. Uzmite za primjer ono što se tom prilikom događalo unutar Kabe, u kojoj su popadali kipovi, pa sve do odjeka na tiranske idole i velike tiranske sile ljudskog roda iz tog vremena, kada se desilo da je određeno sveto jezero presušilo, da se određena sveta vatra, kako su je zvali, ugasila, da se svod dvorca perzijskog šaha slomio, a njegovi stubovi se porušili. Stoga, dan rođenja Poslanika nije jedan običan dan, to je jedan veoma važan dan i veoma velik dan. Iz ovog razloga mi ovaj dan slavimo kao blagdan.

Glavna poenta je da obilježavanje blagdana nije samo u proslavi, čuvanju sjećanja, uspomena i tome slično; svrha blagdana je uzimanje pouke i uzimanje časnog Poslanika za uzora. Nama je to potrebno; ljudskom rodu je danas to potrebno; islamskom Ummetu je danas to potrebno; treba nam, znači, da uzmemo pouku.

Prema tome, čuvanje spomena na dan rođenja Velikog Vjerovjesnika, s.a.v.a., jeste zbog toga da postupimo u skladu sa ovim časnim ajetom u kojem je rečeno:

Za vas je u Allahovom Poslaniku uzor divan – za onoga ko se Allahu i Svijetu onome nada, i ko se često Allaha sjeća. (El-Ahzab, 21)

Časni Poslanik je divan uzor; to je, dakle, ono što Kur'an izričito kaže. A šta znači divan uzor? Znači da je on uzor kojeg mi trebamo slijediti, znači da se nalazi na vrhuncu uspona ljudske ličnosti i da se mi iz ovog ponora u kojem se nalazimo trebamo kretati prema tom vrhuncu. Čovjek treba – koliko god to može – da se kreće prema tom vrhuncu; to, dakle, znači divan uzor. Eh sada, ako želimo da sebi uzmemo za primjer taj divan uzor, naći ćemo da imamo ne jednu ili dvije lekcije, već na stotine lekcija. U privatnom životu Poslanika, u porodičnom životu Poslanika, u vladavini Poslanika, u društvenom liku i ponašanju Poslanika prema njegovim prijateljima i neprijateljima, prema vjernicima i nevjernicima, postoje na stotine temeljnih i važnih lekcija.

Jednu od tih lekcija ja želim danas da spomenem, a ona je sadržana u ajetu:

Vama, eto, od vas samih dođe Poslanik, kojem teško pada stradanje vaše, kojem je do vas silno stalo, i koji je prema vjernicima samilostan i milostiv. (Et-Tevbe, 128)

Ja ću se osvrnuti na ovaj dio: kojem teško pada stradanje vaše. Njemu su vaše muke bolne i teško mu je zbog toga. Kada vi patite, zbog te vaše patnje i Poslanik pati. Nema sumnje da se ovo ne odnosi samo na njegove savremenike muslimane; ovo je upućeno svim vjernicima kroz cijelu historiju. Znači, ako vi danas u Palestini patite, u Mijanmaru, ako u različitim dijelovima svijeta muslimani pate, trebaju znati da ta patnja uzrokuje bol i patnju u čistom i svetom duhu Poslanika. To je veoma bitno. Naš Poslanik je takav. Ovo stanje Božijeg Poslanika opisano u spomenutom ajetu je potpuno suprotno stanju neprijatelja koje se spominje u časnom ajetu:

O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. (Alu ‘Imran, 118)

U prvom ajetu je za Poslanika rečeno: kojem teško pada stradanje vaše, a u ovom: (neprijatelji) jedva čekaju da muka dopadnete… Vaša patnja njih čini sretnim.

Mi se sada nalazimo u ovakvom stanju. Obratite pažnju na to da spoznate našu poziciju u sadašnjem svijetu.

S jedne strane ovog stanja se nalazi to sveto biće (Poslanik) kojem teško pada stradanje vaše, a s druge strane se nalazi jedan (neprijateljski) front koji se raduje vašoj boli. Vaše muke njima donose radost, a vaša nesreća njih čini sretnim. Naravno, budući da taj front ima takvo stanje, on nastoji da vas upravlja i gura ka tegobama i nesrećama. Ovu poziciju trebamo razumjeti, prepoznati i biti oprezni.

Zapitajmo se sada: Odakle proističu sve te sadašnje tegobe islamskog Ummeta? Zašto muslimanske nacije toliko pate u pogledu ekonomije, političke represije, ratova, građanskih ratova, dominacije, eksploatacije, imperijalizma, neoimperijalizma i slično? Šta je uzrok te patnje i šta je uzrok dolaska muslimana u tako tešku poziciju? Uzroci su brojni i višestruki. Jedan od tih uzroka je nazadnost u oblasti nauke. Jedan od uzroka je pristajanje na dominaciju imperijalista. Uzroci su, dakle, višestruki i oni koji se bave politikom i koji rade na polju društveno-političkih i sličnih pitanja upućeni su u ovu problematiku i znaju da je na hiljade članaka napisano na ovu temu. Međutim, jedan od faktora, koji je možda najvažniji ili je jedan od najvažnijih, jeste podijeljenost muslimana. Mi ne cijenimo sami sebe. Mi ne cijenimo jedni druge. To je naš veliki problem. Mi smo odvojeni jedni od drugih. Mi smo razjedinjeni. A kada smo razjedinjeni, kada ne želimo dobro jedni drugima, kada ponekad čak želimo i zlo jedni drugima, onda za rezultat imamo ovakvo stanje. Ovdje je ponovo Kur'an jasan i izričit. Zaista u ovakvim životnim pitanjima za čovjeka ne postoji ništa važno, a da Kur'an u vezi s time nema nešto izričito za reći. Tako i ovdje Kur'an kaže:

I Allahu i Poslaniku Njegovom pokoravajte se, i ne prepirite se pa da klonete i da borbenosti vaše nestane; i strpljivi budite – zaista je Allah sa strpljivima. (El-Enfal, 46)

Prema ajetu, kad se prepirete, to dovodi do klonulosti, a klonulost znači slabost, i ostajete bez borbenosti, to jest ostajete bez dostojanstva, odnosno vaše dostojanstvo na taj način nestaje. Kada dođe do raskola među vama, neizbježno ste nazadni, neizbježno ste poniženi, neizbježno time spremate instrument pomoću kojeg će drugi dominirati nad vama. To je, zapravo, razjedinjenost.

Vođa pravovjernih Ali, neka je Božiji mir na njega, u govoru zvanom Kasi‘a, koji je jedan od najvažnijih govora zabilježenih u Nehdžu-l-belagi (Stazi rječitosti), posebno se osvrće na ovo pitanje. Vođa pravovjernih one koji su slušali ovaj njegov govor upućuje na historiju i kaže da pogledaju ranije generacije ljudi pa vide kakvo dostojanstvo i boljitak su postizali kad god su bili složni i jedinstveni. Ali kad su izašli iz tog stanja cjelovitosti i solidarnosti, u vezi s njima kaže: “Pa pogledajte šta im se dogodi pred krajem njihovim, kada je razdor prevladao, jedinstvo se raspalo (…).”

Potom, nakon nekoliko rečenica na ovu temu, nastavlja govoreći da, kada im se ovo desilo, kada je zavladao raskol, razjedinjenost i neprijateljstvo: “Onda je Allah skinuo s njih odjeću časti Svoje i lišio ih obilja blagodati Svoje.”

Usljed raskola i razjedinjenosti, lišeni su one časti i dostojanstva koje su imali i onih blagodati koje su od Boga bili dobili.

Dakle, mi zaista trebamo razmišljati o ovom pitanju jedinstva među muslimanima. Danas neprijatelj želi upravo suprotno. Oni su u ovoj regiji posijali jedno pokvareno kancerogeno sjeme pod nazivom cionistički režim kako bi on ovdje bio uporište islamu neprijateljskog Zapada. Pošto su tada rasparčali, uništili i na nekoliko zemalja podijelili veliku Otomansku imperiju, ovdje im je trebalo jedno uporište kako bi mogli ovu regiju neprestano držati pod kontrolom i ne dozvoliti da se ostvaruju uzvišeni ciljevi naroda u ovoj regiji. To uporište je upravo ova ugnjetena Palestina u koju su doveli one opake, iskvarene i nemilosrdne ubice cioniste i s tim ciljem uspostavili su jednu vještačku vladavinu i napravili jednu vještačku naciju. Ovoga su, naravno, muslimani bili svjesni. Ali sada (neprijatelji) rade na tome da se ovo štetno biće, ova razvijena ćelija karcinoma, više ne naziva neprijateljem, kako bi mogla praviti još veći razdor među zemljama u regiji. Na taj način oni se miješaju u sve odnose u regiji. Ova normalizacija odnosa je jedan od najvećih izdajničkih poduhvata koji se vrše protiv islama i muslimana: stvaranje raskola i stvaranje konflikta, a na kraju krajeva, to je i za očekivati od neprijatelja, to i jeste stalni posao neprijatelja. Mi trebamo dan rođenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., iskoristiti na ovaj način, jer: Za vas je u Allahovom Poslaniku uzor divan. A pozicija i stanje Božijeg Poslanika je onakvo kako smo opisali. Iz tog razloga smo mi u Islamskoj Republici ovaj dan uzeli kao blagdan i dan jedinstva, to jest od 12. rebiu-l-evvela, koji je prema sunijskim predajama dan rođenja Božijeg Poslanika, pa do 17. rebiu-l-evvela, prema šiijskim predajama. Mi smo odredili da ovo bude sedmica slave i nazvali smo je Sedmica jedinstva. Da, jedna dobra stvar je urađena, međutim, treba se taj ideal jedinstva realizirati, trebamo ići ka njegovom praktičnom provođenju.

Naravno, moguće je da vi kažete: Pa nismo mi šefovi tih država. Da, šefovi država imaju neke druge motive, imaju političke motive, imaju druge ciljeve, međutim, intelektualci, ulema, pisci, pjesnici, mislioci, naučno-prosvjetna elita i sloj uglednika jedne zemlje mogu stvoriti drugačiju atmosferu od one koju neprijatelj želi. Kada se promijeni atmosfera, onda će biti lakše stići do ovog rezultata. Ali šta, ustvari, znači jedinstvo? Pod pojmom jedinstva zasigurno se ne misli na jedinstvo mezheba, to jest da jedna osoba pređe u mezheb druge osobe i obrnuto, tako da ostane samo jedan mezheb. Ne, zasigurno se ne misli na to. Nije to ni geografsko jedinstvo, onako kako je bilo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su se neke arapske zemlje ujedinile i objavile da su jedna zemlja, što nije moglo niti će moći i što nije moguće; ne misli se, dakle, ni na to. Pod pojmom jedinstva misli se na jedinstvo u zaštiti i čuvanju interesa islamskog Ummeta. Prvo trebamo odrediti gdje su i šta su to interesi islamskog Ummeta, a zatim se nacije trebaju složiti po ovom pitanju. Ako se vlade, uz Božiju pomoć, okrenu ovom putu – a neka im Bog srca okrene u ovom smjeru! – neka se dogovore oko očuvanja interesa islamskog Ummeta, neka razmotre šta je danas potrebno islamskom Ummetu, s kime treba imati neprijateljski odnos i kakav taj odnos treba biti, s kime treba imati prijateljski odnos i kakav taj prijateljski odnos treba biti. Neka ove orijentacije usaglase kroz razgovore i pregovore i onda neka idu u tom smjeru. Pod pojmom jedinstva se, dakle, misli na zajedničko djelovanje protiv imperijalističkih planova.

Nema sumnje da imperijalističke sile imaju jasne planove kada je riječ o ovoj regiji i našim zemljama. Ova islamska regija ima ogromne prilike i potencijal. Naša regija je, ako ne najosjetljivija, onda jedna od najosjetljivijih regija na svijetu. Ako ne kažemo da je najbogatija, onda je jedna od najbogatijih regija na svijetu. Područje srednje Azije, zapadne Azije i sjevera Afrike, dakle islamsko područje, iznimno je važno područje. Imperijalne sile i snage koje stoje iza kulisa politike imperijalnih sila, to jest internacionalne kompanije, karteli i trustovi, imaju spremne planove za ovu regiju. To da djelujemo sinergijski i kooperativno u suprotstavljanju njihovim planovima znači jedinstvo. Ovo je to što smo mi predložili svijetu islama i ovo je to što smo tražili od svijeta islama.

Ovdje postoji jedna značajna tačka koju ne smijemo zanemariti, a to je da se danas globalna politička struktura svijeta nalazi u stanju promjene i to svakim danom postaje sve jasnije. Evidentna je činjenica da se politička mapa svijeta iz dana u dan mijenja. Ranija problematika jednopolarnog sistema i nasilja jedne ili dvije svjetske sile, nebitno, nad zemljama, nacijama i sl. izgubila je svoj legitimitet, što znači da je došlo do buđenja nacija u svijetu. Jednopolarni sistem je odbačen i postepeno sve više zastarijeva. Danas često možete čuti od prvorazrednih političara svijeta kako ne prihvataju jednopolarni sistem. Šta znači jednopolarni sistem? To znači da, naprimjer, Amerika pravi plan za Irak, Siriju, Iran, Liban ili bilo koju drugu zemlju: da se ima uraditi to i to, da ovo može biti, a da ovo ne može biti; ponekad to javno kažu, ponekad ne kažu, ali djeluju po planu. Danas je to tako. Oni planiraju za ostale države i pokreću njihove ljudske potencijale u smjeru tih svojih imperijalnih planova. Međutim, ovo se mijenja; ovo stanje dominacije globalnih imperijalističkih sila nad državama, nacijama i različitim regijama se postepeno mijenja. Baš onako kako su se dešavale promjene u periodu antikolonijalnih pokreta polovinom 20. stoljeća, kada su države dizale ustanke jedna za drugom protiv neposrednog kolonijalizma – u Aziji na svoj način, u Africi na svoj način, u Latinskoj Americi opet na svoj način – i kada je politička mapa svijeta doživjela jednu golemu promjenu, tako ona i danas doživljava veliku promjenu. Ovo pritajeno i tiho kretanje ka dominaciji globalnog imperijalizma nad nacijama postepeno gubi svoj legitimitet u očima nacija u svijetu. Naravno, ovo stanje od početka nije ni imalo legitimitet, samo što sada stav nacija u svijetu spram toga postaje jasan. Dakle, pojavit će se jedno novo stanje i jedan novi svijet. Možda sada nismo u stanju sebi tačno predstaviti kako će taj novi svijet izgledati, ali zasigurno znamo da je postepeno i godinama jedan novi svijet u fazi formiranja. Kad je to tako, koji položaj zauzima islamski Ummet u ovom novom svijetu? Ovo je jedno važno pitanje.

Islamski Ummet, kojeg čini više od milijardu i po ljudskih duša, sa ovom našom veličanstvenom i briljantnom naučnom historijom – da, tačno je da smo u posljednjih nekoliko stoljeća u naučnom pogledu nazadovali, ali znamo da je prije toga taj vrhunac nauke i znanja pripadao nama muslimanima; to je naše naslijeđe, to je ono čime mi raspolažemo – dakle, s obzirom na to da raspolažemo prirodnim bogatstvima, ljudskim potencijalima, novim motivima za preporod i obnovu, koja je onda pozicija svijeta islama i islamskog Ummeta sa ovakvim karakteristikama? Gdje ćemo se pozicionirati u ovom novom svijetu koji nastaje? Gdje je naše odredište, a gdje se sada nalazimo? Ovo je veoma važno, ovo je pitanje na koje Ummet islama treba pronaći odgovor. Ovo što se dešava u Zapadnom svijetu i u Evropi nisu uobičajeni događaji, to su pokazatelji jedne velike promjene.

Prema tome, mi možemo imati jednu bitnu ulogu. Mi, Ummet islama, mi, islamske zemlje i islamske nacije, u novom svijetu koji se postepeno oblikuje možemo imati jedan visok položaj. Možemo biti pozicionirani kao uzor u svijetu. Možemo biti pozicionirani kao preteča i progresivna snaga. Ali postoji jedan uslov. A šta je taj uslov? Ujedinjenost, ostavljanje podjela, oslobađanje od zla dušmanskih opsesija, opsesija Amerike, opsesija cionista, opsesija raznih kompanija; oslobađanje od zla ovdašnjih opsesija, jer ponekad ove opsesije dolaze iz usta naših ljudi. Tako vidimo u svijetu islama da neki ljudi unutar samog svijeta islama ponavljaju riječi dušmana, govore isto ono što oni govore; trebamo se osloboditi od zla svega ovoga integracijom, negiranjem raskola, unutrašnjom povezanošću; to je uslov. Ukoliko uspijemo ispuniti ovaj uslov u praksi, nema sumnje da ćemo uspjeti dovesti islamski Ummet na jedan visok položaj u novom svijetu i budućoj političkoj geografiji svijeta.

Da li je to moguće? Prva reakcija kod nekih ljudi u svim važnim pitanjima i inicijativama je pesimizam, negiranje i beznađe: “Hej čovječe! Ne možeš ti tu ništa, nema koristi.” Mi ne prihvatamo ovakav pristup. Mi kažemo da je moguće. Mogući su sloga i jedinstvo među islamskim nacijama, samo što na tome treba raditi, treba djelovati. Kao što sam rekao, mi ne gubimo nadu ni u političare i vladare islamskih zemlja, ali najviše nade polažemo u elitu svijeta islama, odnosno, kao što sam rekao, u vjersku ulemu, intelektualce, univerzitetske profesore, prosvijećenu omladinu, mislioce, književnike, pjesnike, pisce, menadžere štamparske i izdavačke djelatnosti; mi našu nadu polažemo u njih. Oni su ti koji trebaju imati osjećaj samostalnosti, odgovornosti i obaveze. Kada uglednici u jednom društvu krenu u jednom smjeru, onda i javno mnijenje okrenu za sobom; kada se u jednoj zemlji stvori javno mnijenje, onda se i upravljačka politika te zemlje neizbježno počne kretati u tom smjeru, jer upravitelji onda nemaju drugog izbora. Prema tome, ovo je izvodivo, ovo je moguće, s tim što ne može bez djelovanja. Bez djelovanja se ništa u svijetu ne može postići, ni dobra Ovoga ni dobra Budućeg i božanskog svijeta.

I da je čovjekovo samo ono za šta se potrudi. (En-Nedžm, 39)

Čovjek se treba truditi, treba djelovati; ako budemo djelovali, moguće je.

Sada ću vam navesti jedan mali primjer da je moguće. Mali primjer smo mi, Islamska Republika Iran. Mi smo stali naspram velikih sila. Nekad je ovaj svijet bio u rukama dvije velike sile: Sjedinjenih Država i bivšeg Sovjetskog Saveza. Ove dvije sile su se razilazile u desetinama pitanja, ali su u jednoj stvari bile složne, a to je protivljenje Islamskoj Republici. Amerika i bivši Sovjetski Savez, sa svim onim antagonizmima koje su međusobno imali, u konfrontaciji sa Islamskom Republikom bili su složni i jednoglasni. Imam Homeini, neka je Bog zadovoljan njime, odlučno je stao naspram njih i nije se predao, već je otvoreno rekao: “Ne Istok, ne Zapad”; ni ova sila, ni ona. I moglo je. Mislili su da neće moći, mislili su da mogu ovu mladicu iščupati iz korijena; ova mladica se danas pretvorila u jedno čvrsto i razvijeno stablo; grdno će se pokajati onaj ko i pomisli da ga iskorijeni! Mi smo odlučno ustali i napredovali. Naravno, teško jeste, ali svaka stvar sa sobom nosi određene teškoće. Ne može proći bez teškoća. I oni koji se predaju trpe teškoće. Podnošenje teškoća nije samo u pružanju otpora, već i predaja i kapitulacija sa sobom donose teškoće, s tom razlikom da, kada čovjek pruža otpor, njegove teškoće ga vode naprijed – mi podnosimo teškoće, ali napredujemo – dok onaj ko se predaje podnosi teškoće, nazaduje i ne ostvaruje napredak. Prema tome, po našem mišljenju, moguće je, može se raditi, može se truditi, može se unutar islamskog Ummeta kretati ka jedinstvu koje islam i Kur'an nalažu i pored svih razlika i polariteta koji postoje. To su činjenice. Neke razlike su etničke, neke rasne, neke jezičke, no one nisu bitne. Prema mom mišljenju, ono na šta danas posebno trebamo obratiti pažnju jeste mezhebsko pitanje; rasprava i sporenje šiija i sunija. Ne smijemo dozvoliti da se razlika u vjerovanju i mezhebu, tj. načinu ispovijedanja vjere, pretvori u sukob; to ne smijemo dozvoliti. Postoje neke stvari koje dovode do sukoba i mi ih moramo spriječiti; moramo ozbiljno pristupiti njihovom sprečavanju. Pogledajte, sada su i američki i engleski političari na svojim skupovima ušli u raspravu o šiijama i sunijama; to je nešto veoma, veoma opasno. Oni koji su protiv islama, niti su dobri prema šiijama niti prema sunijama, a ulaze u raspravu o tome.

Jednom sam spomenuo izraze “engleski šiija” i “američki sunija”; neki su mislili, odnosno lažno su to propagirali, da sam pod “engleskim šiijom” mislio na šiiju koji živi u Engleskoj. Ne, moguće je da engleski šiija živi u nekoj islamskoj zemlji, ali uzima inspiraciju iz Engleske, odnosno da bude šiija koji potiče svađu, sunija koji potiče svađu, kao što su ISIL, vehabije i njima slični koji izazivaju svađe, ili pristalice tekfira koji za druge govore da su nevjernici. Jeste da ovakvi nose naziv muslimana; moguće da su i pobožni u pogledu individualnih islamskih propisa, ali se kreću i djeluju u službi neprijatelja.

Onaj ko proizvodi raskol služi neprijatelju; tu nema razlike na kojoj se poziciji neko nalazi ili iz koje zemlje dolazi. Mi smo u ovo duboko uvjereni. Mi smo sankcionirali one koji su u ime odbrane šiizma provocirali našu braću sunije, i to smo ih ozbiljno sankcionirali. Ovo treba postati sveprisutna praksa. Mora se graditi sloga. Naravno, na obje strane postoje ekstremisti. I među šiijama postoje oni koji ili pod utjecajem svojih vjerovanja ili nečega drugog pretjeruju, a i među sunijama ima onih koji pretjeruju. Da, postoji ekstremizam na obje strane. Mi ne smijemo dopustiti da ovaj ekstremizam ekstremista bude razlogom da optužujemo cijeli mezheb; mi smo sa svoje strane ovako postupali.

Mi smo posmatrali kako su vehabije, od prije dvije stotine godina, razarali mezare Imama. Otišli su na Kerbelu i razorili čisti mezar Predvodnika šehida, neka je mir na njega, ogradu oko mezara koja je bila drvena su spalili, unutar mauzoleja su upalili vatru i na njoj napravili kahvu i onda je i popili. Da, to se desilo. Potom su otišli u Nedžef, ali tu nisu mogli ući u grad, jer je rahmetli šejh Kašifu-l-Gita imao svoje snage i podigao studente i druge, a sam Nedžef je bio opasan zidinama, tako da nisu mogli ući u grad. Zatim su otišli u Kufu i u mesdžidu Kufe su pobili mnoge ljude koji su bili šiije. To nije uzrokovalo da šiijska ulema, šiijski velikani i autoriteti optuže sunije. Ne, to su bili ekstremisti koji su to učinili. I u naše vrijeme vidimo kako ISIL u Iraku na jedan način, u Siriji na drugi način i u posljednje vrijeme u Afganistanu na treći način postupa brutalno čak i prema djeci u školama, dižu uzrak škole za djevojčice, škole za dječake i porodice čine žalosnim za njihovom djecom. Da, oni to rade šiijama, ali mi nipošto ne optužujemo sunije; to je samo skupina ekstremista. Druga strana treba postupiti isto tako. Moguće je da neki ljudi pretjeraju, ali se ne smije optužiti čitava zajednica šiija zbog ekstremista. Mora se raditi na ovom polju. Islamska ulema mora raditi na tome.

Mi trpimo udarce zbog ovih raskola, trpimo udarce u Palestini i u drugim različitim zemljama. U Palestini svakodnevno ubijaju ljude: ubijaju malu djecu, ubijaju mlade, ubijaju tinejdžere, ubijaju odrasle, zatvaraju ljude, hiljade ljudi muče u zatvorima; sve se to dešava pred našim očima. U Mijanmaru se slično dešava, a i na drugim mjestima opet na poseban način. Naravno, to je teško, to je teško za Ummet islama; sve to boli Poslanika, s.a.v.a. Neko rješenje za ovo mora se pronaći, moramo se potruditi. Kur'an Poslaniku, s.a.v.a., kaže:

Reci: “O vi kojima je Knjiga data, dođite ka riječi među nama i vama jednakoj (…).” (Alu ‘Imran, 64)

Dakle, obraća se sljedbenicima Knjige, koji nisu muslimani, ali s njima imamo jednu zajedničku tačku, a to je vjerovanje u jednog Boga, tj. monoteizam, jer, kao što znamo, monoteizam postoji u svim religijama; monoteizam je osnova svih religija: da nikome osim Allahu ne robujemo.

Poslanik, s.a.v.a., koristi ovu zajedničku tačku između islama i drugih religija, odnosno Kur'an mu naređuje da kaže:

“(…) dođite ka riječi među nama i vama jednakoj: da nikome osim Allahu ne robujemo i da Mu ništa sudionikom ne smatramo i da jedni druge, mimo Allaha, za gospodare ne uzimamo!”

Ovaj odnos se preporučuje za nemuslimana! Šta onda reći za nas muslimane koji imamo toliko toga zajedničkog: istu Kabu, isti smjer okretanja – Kiblu, istu molitvu jednom Bogu, hadž, ibadete, jednog Poslanika, ljubav prema Ehli-bejtu u čitavom islamskom svijetu; sve su to naše zajedničke tačke i ne smijemo olahko prelaziti preko toga.

Prema tome, mi smo se dosad trudili; sve što je bilo u našoj moći dosad smo primijenili na ovom polju, a i ubuduće ćemo to činiti. Mi smo našu braću Palestince, koji su pripadnici sunizma, podržavali u svakom pogledu; u političkom smislu i praktično smo ih pomagali, a i ubuduće ćemo to činiti. Za nas nema razlike. Ono što je nama ovdje važno jeste islamski pokret i islamski sistem. Ovaj pokret otpora koji je danas, hvala Bogu, uspostavljen u svijetu islama ima našu podršku, mi ćemo ga pomoći onoliko koliko možemo, svom svojom snagom; mi ćemo ga podržati kao što smo ga i prije podržali.

Nadamo se da će nas Uzvišeni Bog sve uputiti pa da, ako Bog da, imamo tu moć da napredujemo na ovom putu i ostvarimo ovu veliku želju, koja je uvijek bila želja najodabranijih lica islama i zasigurno želja čiste duše časnog Poslanika islama, neka je Božiji mir na njega i njegovu čistu porodicu, to jest izgradnja islamskog jedinstva.

Neka je na vas mir Božiji i milost i blagoslov!

(TBT)

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Scroll to Top